Nikada nisam vjerovao u slučajnost, zlu kob, i slične trice i kučine i palce.
Štono bi rekli stari (a i novi) Kinezi, ima mnogo vjerodostojnijih teorija, pa mi je bliska ona o leptiru kad zamahne krilom u nekoj zabiti, a ono u Njujorku okine uragan!
E sad, o namjerama leptira i njegovim krajnjim ciljevima dalo bi se raspravljati…
Takođe, ne može me niko ubijediti da po svijetu hodaju kojekakvi luđaci i šizofreničari, koji eto tako, iz svojih luđačkih, ničim izazvanih pobuda, iz čista mira ubiju čovjeka.
Namrtvo, od prave.
I to ne bilo kakvog čovjeka, nego nekoga ko je manje ili više poznat, slavan, uticajan, jednom riječju, nekom je trn u oku.
Čuj, ide šizofreničar ulicom, i naleti baš na Džona Lenona i oladi ga za sva vremena?
Posle se silni psihijatri ubiju tumačeći kako je šizofreničar bio zanemaren kao klinac, i nisu mu htjeli kupiti hrčka za rođendan, pa je zavidio Lenonu i zato ga roknuo usred Njujorka?
Ili eto, Šinzo Abe, zagibe čovjek na pravdi Boga, jer je opet neki luđak utripovao da je Šinzo podržavao njegove pljačkaše?
E pa, mnogo je slučajnosti…
Ako hoću da budem pametan, reći ću da je Lenon u stvari bio muzički revolucionar poznat po svom buntovnom karakteru i borbi za mir, a bogme i po hordi obožavalaca i sljedbenika.
Sve u svemu, opasan i nepredvidiv tip.
Umjesto da je kao Makartni i kompanija pjevao “God save the Queen” i pride dobio orden viteza, on se revolucionarisao i zalagao za obespravljene.
E, neće da može!
Ima da mahne onaj leptir s početka priče, i da masama objasni da se radi o liku koji udara u temelje poretka!
Sve moguće i nemoguće, žute i ostale novine kojima se ne gade pare, pisaće o Lenonu bogohulniku, grešniku, rušitelju, i na kraju će se naći luđak da ga ukine i spasi svijet.
Ko je kriv? Niko…
Luđak će u ludnicu a Lenon u legendu. I kakve to veze ima sa Šinzo Abeom?
Pa nikakve ali je jedna od najuticajnijih svjetskih diplomatija otvoreno izjavila da ne vjeruje u slučaj, i luđake koji vrše politička ubistva.
Pažljivije zagledajući ovakve slučajeve, lako se možete dosjetiti u kom grmu leži zec.
Ubistvo bez ubistva!
Likvidacija bez prave odgovornosti.
I to, prije svega, politička likvidacija, jer ne možete baš tako naručiti sačekušu i upucati popularnog političara – cilj je da ga medijski unakazite, a onda se već nađe luđak koji će stvar uzeti u svoje ruke.
Takvom vatrom se igraju i neki naši igrači. Pa ako upali, dobro je…
S tim da u našim balkanskim uslovima nema suptilnosti i laganog rada, već je sve mnogo brutalnije, čak direktnije.
Meta je ovog puta Sanja Vulić.
Mlada, beskompromisna, bez dlake na jeziku.
Ima mnogo mana:
Popularna pa izaziva poštovanje svojim stavovima čak i kod onih koji je baš i ne vole.
Niz godina ide uzlaznom linijom, ima običaj da popu kaže pop, a bobu bob.
Ne plaši se autoriteta ni u sopstvenoj stranci, a kamoli stranih plaćenika. I tako dalje…
Izgleda da je to bio dovoljan razlog da se na Sanju krene brutalno i otvoreno – ovih dana je, a sve kroz satiru i sarkazam, otvoren poziv da se likvidira.
Za prave.
Fizički.
Jerbo ne mogu da je drugačije eliminišu …
Pa se opet traže luđaci koji čitaju takvu štampu i gledaju petparačke televizije.
Mene je strah, iskreno i istinski.
Strah me je da niko ne reaguje na otvorene pozive na ubistvo.
Kad padne krv, kasno je analizirati i lamentirati, pozivati da se uspostavi kontrola nad šizofreničarima.
I šapatom imenovati kome je dobro došlo da luđaci slobodno hodaju oko nas i prate pozive na ubistva.
Je li to suština današnje demokratije?
Izvor: zoransarenac.blogspot.com