MARIJA MILIĆ: Pingvin u ljubičastom fraku

Kliknem prije neki dan na naslov „Deset najuticajnijih Srpkinja u svijetu“. Reko’, baš da vidim gdje je moć. Kad ono – lista žena sa najviše pratilaca na Instagramu. Prokomentarišem to na Tviteru baš ovako, doslovno, začuđeno, kao vama sada, i dobijem, između ostalog, jedan zaključak i opšte mjesto: to je tako danas, ako ne postojiš na mrežama nema te.

Da, istina je da su mreže u potpunosti pretumbale čitav sistem. Izvrnule su zemaljsku kuglu naopako; čak i pingvini danas, ako baš želimo, mogu bez problema da nose i ljubičasti frak. Malo stvarnosti, malo boje, malo filtera i – sve je tu.

Istina je da je danas poželjno da si prisutan na mrežama. Jer ako sam ne gradiš sliku o sebi, ljudi će svakako da je grade sami. A svakome iole normalnom je stalo da ona, ako ništa, ne bude gora od onoga što stvarno jeste.

I važno je naglasiti: da, mreže jesu stvarnost. Bez obzira na to da li se koriste kako treba. Pojam virtuelni svijet jeste primamljiv i naoko ostavlja dozu slobode, da je bar na trenutak moguće biti neko drugi. Ali to ne važi za stvarne ljude. Pogotovo ne za one koji se bave „ozbiljnim“ poslovima.

Političari, i ženski i muški, treba s vremena na vrijeme da naprave set ličnih fotografija. Jer je i medijima u interesu da ne vrte stalno jedno te isto.

Međutim, narcisoidne slikovnice na profilu izabranog/imenovanog/onog koji želi da jednog dana bude štagod – ne ulivaju povjerenje da brine o bilo čemu. Osim o sebi. A to i nije baš dobar start.

Društvene mreže jesu otvorile čitav novi svijet i dale brdo prilika da se izdvojiš. Ima tu sad već čitava ekipa političara, doduše na prstima jedne ruke, koja je na mrežama napravila bum. Ali ne zato što su kreirali profil, već zbog toga što su mrežu shvatili isključivo kao medij kojim prenose svoju jasnu poruku. Mreža kao mreža ne može biti cilj. Ni u autobus ne uđeš da bi bio u autobusu, već da bi njime negdje stigao.

Mreža, za političare posebno, ima smisla samo ako si na njoj ljudima pristupačan. Ne treba nam oglasna tabla za predizborno „danas sam bio tu i tu“. Šta nas briga gdje si bio, ako ne osjetimo kako si to doživio. I kako želiš da mi doživimo.

Na Tviteru se ne svađaj i ne blokiraj. Uključi opcije da ti svi odgovore, a neće ti kruna s glave spasti ako i ti nekome odgovoriš. Ali se saberi prije toga, jer začas se upadne u živo blato iz kojeg nema povratka, osim ako nisi verbalni čarobnjak. Pažljivo i sjeti se one: „bolje je pasti sa visine nego jezikom“.

Na Fejsbuku ne smaraj. Ne pretjeruj sa ljutitim stavovima i uzvičnicima. Ne morališi, narod nije zbog toga tu. Niti zbog tvojih najnovijih pažljivo isfilterisanih fotografija uz svaku premudru misao. Ima života i mimo ogledala.

Informiši se šta je ciljna grupa na Instagramu. Da ne bacaš objave u vjetar. „Uticajne Srpkinje“ sa Instagrama su to prilično fino objasnile.

I šta ćeš koji klinac na Tik-toku ako ti je ciljna grupa rođena u 20. vijeku.

Nije teško, ako znaš gdje si pošao. I zašto si ušao u autobus. Stvarnost ćeš uljepšati iskrenošću i lijepom, biranom riječi, čak i kad o lošim stvarima govoriš. Sve ostalo – može, a ne mora.

Dobrim stvarima ne trebaju filteri. Loše je džaba prati i u devet voda. I, realno, šta će nam koji klinac pingvin u ljubičastom fraku?