ZABORAVLJENI HEROJI SRBIJE: Momčilo sa 8 godina bio najmlađi oficir na svetu, komunisti mu sudili zbog Albanaca

Kad se bude pisala istorija ovog rata njen najslavniji odeljak nosiće naziv Srbija. Srpska vojska je učinila čuda od junaštva, a srpski narod pretrpeo je nečuvene muke i takvo požrtvovanje i hrabrost ne mogu proći nezapaženo – oni se moraju nagraditi.

(Robert Lansing, državni sekretar SAD)

Bato Petrol Doboj.

Ko su bili heroji Velikog ili Prvog svetskog rata? Za mene je ceo srpski narod bio heroj, od vojnika i oficira koji su bili na frontu, lekara i bolničarki, do že­na, devojaka, staraca i dece koji su ostali kod kuće i trpeli nečuveni teror okupatora. Mnogi od njih nisu dočekali kraj rata! Tokom vremena njihov iskreni glas se izgubio u sveprisutnoj kakofo­niji bespuća, koje je lišeno pamćenja.

Velika je istina da narod ne čine samo oni živi, već i nasleđe pred­hodnika, kao i buduća pokoljenja kojima se svest, savest i kultura prenose i za­veštavaju. Otuda i ovaj feljton, koji sam shvatio kao svoju obavezu. Kao što je zapisao veliki rimski pesnik Ho­racije: „I malim se delima velika potpomažu” (Parvis quoque rebus magna iuvantur)!

Srbija je u Velikom ratu izgubila preko 60 odsto svoje muške populacije. Od 40.000 regrutovane mladosti Srbije na Krf je stiglo samo 8.000. Veliki rat i njegove posledice obeležile su čitav dvadeseti vek srpske istorije. A da još uvek nisu ispričane sve prave istine!

Potvrđene ili izgubljene moralne vrednosti u Velikom ratu i tokom posleratnog perioda nisu samo istorijske teme. Naprotiv, ništa manja ni­je njihova aktuelnost danas, odnosno vanvremenska stalnost, koju možemo dogledati.

Veliku pobedu je prvenstveno izvojevao srpski seljak, koji je bio najbrojniji u vojsci. I to ne zahvaljujući vrhunskoj vojnoj opremi, već organskoj povezanosti sa zemljom iz koje je crpeo psihičku stabilost i nepokolebljivu odvažnost u odbrani otadžbine.

Za tog „jednostavnog” čoveka vezanost za zemlju nije bila samo ekonomska kategorija, već je nosila i duboku simboliku identiteta. Ništa slabije nije bilo utemeljenje osećanja patriotizma i kod većine, tada malobrojnog građanstva Srbije, čiji su još uvek sveži koreni poticali sa sela.

Kakva je sudbina većine preživelih, posebno udovica, siročadi i invalida posle Velikog rata? Da li su najplemenitiji ideali, koji su ih vodili kroz bitke ili hrabrili da izdrže teror okupatora, bili vrednovani i ugrađe­ni u temelje novostvorene države?

Životni put najmlađeg borca Velikog rata

Najmlađi borac u Velikom ratu zvao se Momčilo Gavrić (1906-1993). Imao je samo osam godina kada je počela ofanziva na Srbiju. Videvši da austrougarska vojska nadire, Momčilov otac Alimpije šalje ga kod strica Vladimira, prema vrhu planine Gučevo, da zamoli za zapregu, hranu i ćilim kako bi sa decom izbegao pred neprijateljem.

– Dok sam otišao do moga strica kilometar i po i vratio se, austrougarska vojska je napravila čudo. U mom su dvorištu napravili pokolj. Masakr. Tako su mi ubili sedmoro braće i sestara i oca i majku. Gledao sam sakriven plamen kuće i čardaka, puno dvorište krvi – pričao je Momčilo Gavrić u jednoj TV emisiji.

Kasnije saznaje da su dželati njegove porodice bili pripadnici 42. domobranske divizije, poznatije kao hrvatska Vražja divizija.

Uspeo je tada da pobegne i postane borac čuvene Drinske divizije. Učestvovao je u Cerskoj i Kolubarskoj bici i prošao Albansku golgotu. U čuvenoj bici na Kajmakčalanu je ranjen.

Za junaštvo u bojevima na Gučevu i u Kolubarskoj bici Momčilo je unapređen u čin kaplara, najmlađeg na svetu, a na Solunskom frontu direktno ga je vojvoda Živojin Mišić proizveo u čin podnarednika.

Herojima niko ne veruje

Posle oslobođenja proveo je tri godine u gimnaziji „Henri Rajt“, u Engleskoj. Morao je da prekine školovanje jer je stigla naredba da se sva srpska deca vrate u Srbiju.

Neočekivano, školarce, ratnu siročad, na beogradskoj železničkoj stanici umesto lepih reči i dobrodošlice sačekali su žandari sa zadatkom da ih razvedu po kućama. U Trbušnici, gde se zatekao, Momčilo je video bedu demobilisanih ratnika i odlučuje da krene svojim putem.

Nije uspeo ni da se pošteno okući kada mu je 1929. godine stigao poziv za regrutaciju! Javio se u kasarnu u Slavonskoj Požegi i rekao da je četiri godine ratovao, da je ranjavan i nosilac Albanske spomenice. Oficir Hrvat izdrao se i tražio da napiše priznanje da laže. Momčilo je to odbio i odležao je dva i po meseca u zatvoru i ponovo odslužio ceo vojni rok.

Nakon vojske vratio se u Beograd. Opet je mobilisan pred Aprilski rat 1941. godine, kada je i zarobljen, ali je uspeo da pobegne. Nemci su ga ponovo uhapsili i odveli u logor na Banjici 1943. godine, odakle je na intervenciju pušten posle nekoliko meseci.

Preselo mu oslobođenje

Momčilo Gavrić je sa radošću  i nadom dočekao oslobođenje 1944. godine, ali mu je ono brzo preselo. Neko ga je optužio za kolaboraciju sa okupatorom, osuđen je na smrti i izveden pred streljački stroj. Sticajem srećnih okolnosti pre streljanja u blizini se našao jedan skojevac kojeg je Momčilo tokom okupacije pomagao i davao papir za štampu. Skojevac je intervenisao i to ga je spasilo sigurne smrti.

Ali, ni tu se nije završilo stradanje najmlađeg borca Velikog rata. Aktivisti Narodnog fronta došli su 1947. godine na vrata Momčila Gavrića i tražili novčani prilog za „bratski narod u Albaniji“. Momčilo je odbio govoreći: „Ne dam ništa Arbanasima. Osetio sam ja dobro to njihovo bratstvo 1915. kad su nas ubijali“. Zbog toga je osuđen na godinu i po zatvora.

Svoj život, posle odležane kazne nastavio je sa porodicom – suprugom i dva sina, pričajući im događaje iz Velikog rata. Život mu se promenio kada je Politika januara 1964. godine objavila članak pukovnika Ćirića – „Gde je podnarednik Gavrić”?

Sve vreme Velikog rata pukovnik Ćirić je proveo sa mladim podnarednikom. Ubrzo posle objavljenog članka, sad već u godinama, podnarednik Gavrić se susreo sa svojim saborcem, koji mu je posle pedeset godina vratio vojničku knjižicu i Albansku spomenicu.

Momčilo Gavrić preminuo je 28. aprila 1993. godine u Beogradu.

************

Piše: Dimitrije Vujadinović Foto: Istorijski arhiv

Izvor: Serbiantimes.info

 

Izvor: