Republika Srpska, najslobodniji i, samim tim, najvažniji deo srpske Otadžbine, krštena je u ratnom ognju i krvi svojih junaka i mučenika. To je, sigurno, i najbitniji deo priče o njenom istinskom krštenju i veličanstvenom ulasku u istoriju srpskog naroda.
Ipak, postoji i simbolično krštenje, ono koje počinje sa imenovanjem, kada se još nedefinisana stvar imenoslovno uobličava. O tome bih rekao ponešto iz prve ruke.
U Republiku Srpsku sam došao na poziv Gorana Marića, predratnog menadžera ”Plavog orkestra” i aktivnog člana (pod karikaturalnim pseudonimom ”Malkolm Muharem”) ondašnjeg ”Nju primitivs” umetničkog pokreta.
On je došao u Beograd i tamo mi, veoma ubedljivo, objasnio zašto je važno da dođem tamo gde je to najpotrebnije, u još jednu srpsku državu u nastajanju….
I tako se nastavila moja ratna avantura, iz srpskih krajeva u eks-jugoslovenskoj Republici Hrvatskoj – u srpske krajeve eks-jugoslovenske Republike Bosne i Hercegovine…
Ubrzo po stizanju u rajlovačku kasarnu, počeli smo da osmišljavamo anti-propagandistički rad na medijskom neutralisanju dobro organizovanih i na sve spremnih ”rasturača Jugoslavije”, separatista u službi kvazi-bošnjačkih, ali, ne manje, i zapadnih i drugih mentora ovog razornog projekta.
Ubrzo sam se upoznao i sa trećim članom naše male odbrambene, kontra-propagandne grupe: Sonjom Karadžić, koje nije bila samo Radovanova kćerka, već i veoma kreativna i borbena saradnica i više nego koristan saveznik u jednom ovako važnom i ambicioznom medijskom procesu samoorganizovanja.
Svesni modernih propagandnih strategija koje su primenjivali naši i srpski (unutrašnji i spoljašnji) protivnici, mi smo u to vreme osnovali i jednu alternativnu organizaciju, nazvanu, namerno i provokativno: ”Srpska Informativna Agencija” (SIA). I počesmo s najrazličitijim aktivnostima, sa idejom kontinuiranog razotkrivanja, kako svetu, tako i našim ljudima, svega onoga što se na terenu stvarno događalo.
I tada smo dobili jedan pravi i više nego ozbiljan zadatak od tadašnjeg ministra informisanja Velibora Ostojića, da pokušamo da SMISLIMO IME onome u šta se, polako i neumitno, pretvarao srpski deo Bosne i Hercegovine (otprilike po već postojećem modelu ondašnje SAO Krajine).
Teško je danas ljudima koji žive u Republici Srpskoj i da zamisle da ona na početku nije imala ime. Postojala je kao realnost i kao rezultat borbe za očuvanje srpskog naroda i naših vekovnih teritorija; postojali su i organi upravljanja, političko i državno (uskoro i vojno) vođstvo – sve što jedna prava država mora da ima. Sve, osim imena.
I tada smo, na sastanku u nekoj impprovizovanoj kancelariji, par dana vrteli u krug razne opcije mogućeg imena, sve dok nismo došli do pravog rešenja.
Rekao bih da je to (danas vidimo – kao jedino moguće) ime prosto visilo u vazduhu.
I izgovorio sam ga, navodeći potrebu očuvanja imena SRBIJA, ali u onoj neiskorištenoj, za upotrebu slobodnoj varijanti – SRPSKA. Kao i FrancuSKA, IrSKA, EngleSKA, BugarSKA…, postojao je taj …SKA oblik mogućeg imena.
Pa je ”Srbija” (i sve što ona znači i predstavlja) tako sačuvana u onom ”Srpska”. Ženski, maternji oblik muškog, već postojećeg osnovnog modela (čiju smo varijaciju pustili u opciju).
Sve troje smo odmah osetili sav potencijal ovakvog rešenja i znali smo da je to – to.
Brže bolje smo otišli kod Velibora i ispričali mu šta je naš predlog.
Istinu govoreći, mi smo govorili o imenu ”SRPSKA”, ljudi iz tadašnje vlasti su dodali ono ”REPUBLIKA”.
I tako je sastavljeno ime, da ga niko nikad ne rastavi, ni poništi.