NENAD MILKIĆ: Svojim djelima želim da popunim rupe u našoj istoriji

Vaše knjige se bave srpskim stradanjima, kako ste se zainteresovali za ovu tematiku?

-Prije svega nacionalna svijest, u kući te nauče da si Srbin i pravoslavac, kada postaneš stariji  kreneš da istražuješ narod kom pripadaš. Kada sam počeo sa istraživanjem shvatio sam da u našoj istoriji se nalaze rupe nastale u komunizmu koje prikrivanju određene događaje iz naše prošlosti, tek poslednjih godina otkrivamo razmjere stradanja srpskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i u poslednjem odbrambeno otadžbinskom ratu i bombardovanju Srbije. Mnoge priče su neispričane, želim kroz svoje knjige da odam počast svim stradalima, a posebno civilima koji su stradali mučenički u svojim kućama i imanjima, ali i momcima od osamnaest, devetnaest i dvadeset godina koji su stradali braneći našu zemlju. To je bio moj motiv da krenem da pišem i istražujem.

Često nam se ponavljaju događaji iz istorije, imamo ratnička groblja Zejtinlik i Novi Zejtinlik nastala u razmaku od osamdeset godina, ali slična je situacija i sa stradanjima koja nam se ponavljaju. Šta nam to govori?

-To nam govori koliko smo kao narod loši đaci, ako mi ne možemo da naučimo iz jednog primjera nego su nam potrebna nova stradanja i da ponovo izbjegavamo da govorimo na ove teme onda je problem do nas. Upravo sada ljudi poput Mihaila Medenice, Bore Kosanović i mene služe da pišemo i pričamo o ovim temama, da podsjećamo na naša stradanja i da čuvamo od zaborava. Niko od nas ne piše zbog mržnje, nego da podsjećamo kako nam se ne bi ponavljalo.

Kada si rekao da često zaboravljamo, postoje i događaji poput Starog Broda koji nisu bili zaboravljeni nego zabranjeni. U Koloni si početak knjige posvetio Starom Brodu, kako je bilo prikupljati informacije o tim događajima?

-Stari Brod je bio zabranjen upravo zbog onih koji su izvršili taj zločin. Crna Legija Jure Francetića koja je ubila šest hiljada ljudi u Starom Brodu je velikim dijelom kasnije prešla u partizanske jedinice i kasnije je zbog bratstva i jedinstva moralo da se ćuti. Prvi je priču o Starom Brodu zabilježio Momir Krsmanović u knjizi “Teče krvava Drina” koji je obilazeći taj kraj zabilježio o stradanjima naroda u Višegradu, Rogatici, Han Pijesku… iz njegovih knjiga sam mnogo saznao, kasnije sam čitao i iz crkvenih arhiva gdje je bilježena po neka riječ o Starom Brodu. U moderno vrijeme treba odati priznanje Emiru Kusturici, on je taj koji je pokrenuo priču da se uradi nešto prema Starom Brodu, da se više priča o Starom Brodu. Ja sam samo nastavio taj niz nadajući se da će kroz moju knjigu Kolona ljudi se više zainteresovati o Starom Brodu i da shvate koliko je značajno i sveto mjesto. Kolonu sam zbog simbolike počeo sa Starim Brodom jer kolona koja se slijevala prema Drini kasnije se pretvorila u silne kolone koje su išle iz kraja u kraj a završile se kolonom u Oluji.

Kolona počinje pričom o djevojkama koje se skaču u Drinu kako ne bi bile obeščašćene, završava se sveštenikom koji sa dvadesetak vjernika ostaje ispred crkve i svjesno žrtvuje kako bi se civilima u koloni pružila prilika da se spase. Da li sada možeš shvatiti i razumjeti ljude koji su se pomirili sa sudbinom i svjesno idu u smrt?

-Naš narod ima duboku vjeru u sebi i zna da smrt nije kraj i da je samo prelazak u carstvo nebesko. To se vidi od Vidovdana na Kosovu kada je Knez Lazar sa svojom vojskom krenuo u sigurnu smrt braneći svoju zemlju, svi mi koji smo odgajani na Kosovskom mitu na smrt ne gledamo kao kraj već kao novi početak i nešto bolje što dolazi. Da li mogu da razumijem te ljude? Naravno, moji su rođaci učestvovali u poslednjim ratovima i uvijek kada sam ih pitao pričali su da su imali jedan metak ili bombu za sebe kako ne bi živi pali u ruke neprijatelja znajući kako su prolazili preci u prošlim ratovima. Razumijem i žrtvu djevojaka na Starom Brodu koja se dešavala i ranije, svjesne sigurne smrti one su odlučile da idu čiste pred Boga.

Pišeš i o Košarama, pravim nasljednicima heroja sa Cera i Kajmakčalana koji su svojim djelima upisali u istoriju ratovanja. Kako si došao na ideju da pišeš o Košarama?

-Ja mislim da ti momci u vrijeme borbi nisu bili svjesni šta su uradili, to je bio momenat u kome su oni dobro reagovali. Uz Bitku za Koridor, Košare su najveća bitka moderne srpske istorije za koju sam saznao kada sam upoznao majku Lozanku Radojičić koja mi je kroz privatne razgovore pričala o sinu Vladimiru koji je poginuo u zasjedi 1998. godine na Jugoslovensko-Albanskoj granici u reonu karaule Košare. Kroz njene priče shvatio sam da postoji mnogo materijala i da mi ništa ne znamo o Košarama. Iako su nas ubjeđivali da nije bilo kopnene agresije na Jugoslaviju, ja sam shvatio da je agresija počela kada su krenuli na Košare. Mihailo Medenica je prvi Srbin koji je posle rata izašao na Košare i koji je slikao tu karaulu, slikao položaje i proslijedio mi prve fotografije koje smo imali. Smatrao sam da treba uraditi omaž tim momcima u znak zahvalnosti jer je činjenica da oni nisu odbranili Košare NATO, regularna vojska Albanije i OVK bi prošli taj dio terena, spustili se u Đakovicu i pitanje gde bi se zaustavili. Sam taj čin kako su oni odbranili, njih sto na granici  se suprotstavlja napadačima kojih ima između šest i sedam hiljada, njihovo herojstvo bila je inspiracija  da napišem priču o njima. Njihova žrtva i herojstvo ne smiju biti zaboravljeni.