“Majka osvetnica” – pucala u ubicu svoje kćerke, usred njegovog suđenja
Marijana Bahmajer (Marianne Bachmeier) je 6. marta 1981. ušla u sudnicu u Libeku u Njemačkoj i imala je samo jednu svrhu. Zatim je iz torbice izvukla napunjen pištolj i pucala na 35-godišnjeg Klausa Grabovskog osumnjičenog za otmicu, zlostavljanje i ubistvo Marijanine sedmogodišnje kćerke Ane Bahmajer.
Nekoliko sekundi kasnije, Grabovski je izdahuo na podu sudnice, nakon što ga je pogodilo sedam Marijaninih metaka. Osvetoljubiva majka odmah je uhapšena, ali nije pokazala ni traga kajanja. Četrdeset godina kasnije, “Majka osvetnica” nastavlja da živi u glavama ljudi.
Gubitak djeteta najveća je tragedija, koja se često naziva najgorim iskustvom koje roditelj može preživjeti, smatraju stručnjaci. Međutim, 5. maj 1980. je bio koban i život Marijane Bahmajer (Marianne Bachmeier) je zauvijek promijenjen.
Osamdesetih godina Marijana je bila samohrana majka koja je vodila pab u Libeku, u sjevernoj Njemačkoj. Marijanina mladost bila je obilježena bijedom i nekoliko trauma. Njen otac je bio član SS jedinice, jedne od najozloglašenijih organizacija u nacističkoj Njemačkoj.
Dok je odrastala, više puta su je silovali različiti muškarci. Sa samo 16 godina Marijana je ostala u drugom stanju. Kao tinejdžerka, nije mogla sama da odgaja bebu i odlučila je da dijete da na usvajanje. Kada je imala 18 godina, Marijana je po drugi put postala majka i ponovo je ostavila svoju bebu agenciji za usvajanje.
Marijana je 1973. godine rodila treće dijete, Anu. Prema izvorima, Ana je bila „srećno dijete otvorenog uma“, ali će, nažalost, ona i njena porodica uskoro doživjeti užasan događaj.
U maju 1980. Ana i Marijana su se posvađale. Djevojčica je odlučila da preskoči školu i umjesto toga je otišla do kuće prijatelja. Međutim, na putu do tamo, Anu je oteo 35-godišnji Klaus Grabovski, lokalni mesar.
Istraga je utvrdila da je Grabovski satima držao Anu zarobljenu u svom stanu i zlostavljao djevojčicu prije nego što ju je zadavio. Nakon što je ubio Anu, ubica je spakovao njeno tijelo u kutiju, koju je pohranio na skriveno mjesto uz obalu kanala.
Grabovski se kasnije vratio na lokaciju kako bi sahranio tijelo svoje žrtve, da bi iste večeri bio uhapšen u svom omiljenom pabu u Libecku nakon što ga je vjerenica prijavila policiji.
U to vrijeme, Grabovski je već bio osuđeni seksualni nasilnik koji je prethodno bio iza rešetaka zbog seksualnog napada na dvije djevojke.
Tokom boravka u zatvoru 1976. godine dobrovoljno je kastriran.
Grabovski je odmah priznao Anino ubistvo, ali je negirao da je seksualno zlostavljao djevojčicu. Tokom suđenja je Grabovski otišao korak dalje i tvrdio da ga je Ana pokušala zavesti i iznuditi novac.
Tvrdio je da je djevojčicu ubio samo zato što je željela da ga ucjeni. Prema Grabovskom, Ana mu je prijetila, jer je željela od njega novac, inače bi rekla majci da ju je on dodirnuo na neprikladan način.
No, sud nije povjerovao iskazu Grabovskog. Ali, njegova uznemirujuća priča izludila je Aninu majku Marijanu, ostavljajući je u stanju nemoći, ljutnje i bijesa.
Dana 6. marta 1981, trećeg dana suđenja, Marijana je odlučila da uzme stvari u svoje ruke.
Nekako je uspjela prokrijumčariti pištolj u sudnicu, zaobilazeći sigurnosne provjere i sve čuvare. Ubrzo nakon što je ušla u hodnik, ona je iz torbe izvukla napunjeni pištolj, uperila u ubicu svoje ćerke i ispraznila cijeli šaržer. Grabovski je odmah pao i izdahnuo na licu mjesta.
Odmah nakon pucnjave, Aninoj majci je ispao pištolj, Beretta M1934. Njen glas je tada ispunio prostoriju.
Prema riječima sudije Gintera Krugera, koji je razgovarao sa Bahmajerovom neposredno nakon što je pucala u Grabovskog, čuo je kako nesretna majka govori: „Htjela sam da ga ubijem“.
– Ubio je moju ćerku… Htjela sam da mu pucam u lice, ali sam mu pucala u leđa… Nadam se da je mrtav – izjavila je Marijana neposredno nakon događaja.
Prisutni policajci su tvrdili da su čuli kako je Bahmajer nazvala Grabovskog „svinjom“ nakon što ga je upucala. Prije nego što je pucala u mesara, Marijana je izjavila da je sanjala trenutak osvete.
Policija ju je uhapsila u sudnici i prvobitno je optužena za ubistvo. Tokom njenog suđenja 1982. godine, Marijana je tvrdila da je pucala u Grabovskog u stanju sna nakon što je vizualizirala svoju kćer na sudu.
No, prema riječima stručnjaka koji su svjedočili na suđenju, Marijanin čin zahtijevao je posebnu vježbu pištoljem, što ukazuje da je sve isplanirala i pripremila prije pucnjave.
Majku su takođe pregledali ljekari i pitali da li im može dati uzorak rukopisa. Kao odgovor, Marijana je napisala: “Učinila sam to za tebe, Ana.” Uzorak je takođe ukrašen sa sedam srca, što su mnogi tumačili kao simbol svakoj godini Aninog života.
Majčin budni čin privukao je ogromnu medijsku pažnju, ne samo u Njemačkoj nego i u cijelom svijetu. Marianne su prozvali “Majka osvetnik”, a mnogi su mislili da bi trebalo da bude oslobođena na suđenju.
Ožalošćena majka, koja je osvetila smrt svoje voljene ćerke, bila je nadaleko hvaljena i dobila mnogo ohrabrenja i razumevanja, uprkos osvetničkoj pravdi koju je sprovodila.
U početku su mediji prikazivali Marijanu kao sveticu. Ali onda su novinari počeli da kopaju po njenoj prošlosti. Novine su saznale da je Marijana dala svoje prvo dvoje djece na usvajanje. Činjenica da je dosta vremena provodila u lokalu u kojem je radila samo je jedan od detalja koji je počeo da kalja sliku voljene i požrtvovne majke.
Godine 1983. Marjana je osuđena za ubistvo s predumišljajem i nezakonito posjedovanje vatrenog oružja. Osuđena je na šest godina zatvora, ali je puštena nakon tri godine.
Njena kazna je podijelila ljude, kako je pokazala anketa Allensbach instituta. Oko 28 posto smatra da je njena šestogodišnja kazna primjerena, dok još 27 posto smatra da je preteška, a dodatnih 25 posto smatra da je previše meka.
Nakon što je odležala iza rešetaka, Mariane je emigrirala u Nigeriju i udala se za učitelja njemačkog. 1990. godine se razvela i preselila na Siciliju, u Italiji.
Nažalost, Marijana je na kraju dijagnostifikovan rak gušterače i vratila se u domovinu i rodni grad, Libek.
Njen čin osvete nastavio je da živi u sjećanjima mnogih Nijemaca; novine su i dalje pisale o incidentu sve do 1990-ih.
Trinaest godina nakon događaja u sudnici dala je intervju jednom njemačkom radiju.
“Mislim da je velika razlika ako ubijem djevojčicu jer se bojim da ću tada morati doživotno ići u zatvor. A onda i ono ‘kako’, tako da stanem iza djevojčice i zadavim je što je doslovno preuzeto iz njegove izjave: ‘Čuo sam da joj nešto izlazi iz nosa, bio sam fiksiran, onda nisam mogao podnijeti pogledati na njeno tijelo više”, rekla je.
U intervjuu za Das Erste TV kanal 1995. godine, Marijana je priznala da je pucala u Grabovskog nakon pažljivog razmatranja i kako bi ga spriječila da širi još laži o Ani.
Marijana je preminula u bolnici u Libeku 17. septembra 1996.. Htjela je da umre u svom domu na Siciliji, ali tamo nije stigla.
Marijana je kasnije sahranjena pored svoje voljene ćerke na groblju u Libeku.
O Marijaninoj sudbini i slučaju osvetničke pravde još se raspravlja. Veliki dio stanovništva branio je njen čin i doživljavao ga kao pravednu kaznu za seksualnog prestupnika koji je već više puta osuđivan za zlostavljanje djece.
Drugi su, međutim, smatrali da nije bilo u redu od Marijana da uzme zakon u svoje ruke. Presudu je trebalo da prepusti sudiji, tvrdili su kritičari.
Izvor: Centralniportal.ba