EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST PEJKE MEDIĆ: O porijeklu, poslu, životnim i poslovnim borbama koje vodi

U ekskluzivnom intervju za portal Nacional.live direktorica BHRT radija Pejka Medić otkriva ko je ona, svoje porijeklo, kakve borbe vodi i zašto to radi.

Ko je Pejka Medić?

-Janjanka, rođena u Jajcu. Iz porodice koja je i sa bakine i sa djedove strane stradala u Drugom svjetskom ratu. Ime sam dobila po baki Pejki, koja je jedina preživjela ustaški pokolj jer je u to vrijeme bila udata za mog djeda i živjela na planini Vitorog u Janju. Cijela njena porodica, pedesetogodišnji otac Milan, majka Vida sa 40 godina, tri brata : Momir koji je imao samo 5 godina, Boško koji je imao 10 godina i dvanaestogodišnji Dragoja, kao i svi članovi njene familije Rakita ubijeni su 1941. godine u selu Babin Do, zaselak Kičelovo brdo u Janju. Cijeli njen život bio je težak. Osim što je ostala siroče, prošla je zajedno s djedom golgotu i nakon Drugog svjetskog rata. Djeda, Vladu Medića komunistička vlast neopravdano je sumnjičila za izdaju i progonila na razne načine. A zapravo im je smetala pobožnost porodice Medić i privrženost Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Djed Vlado je 1947. sa svojim ocem Cvijom uhapšen i odvedeni su u travnički zatvor, potom je djed premješten u zatvor u Stolac, odatle u Beograd, pa na Goli otok. Preživio je golootočku golgotu, ali je do kraja ostao odan svojoj vjeri i svom narodu. Porodica Medić je nakon Drugog svjetskog rata čuvala u svojoj kući crkveno zvono sa porušene crkve u Strojicama sve do njene obnove, kada je opet postavljeno. Porodična zadruga Medić u selu Strojice bila je poznata u bivšoj Jugoslaviji kao posljednja porodica koja je bila organizovana na taj način. Posebno je bilo izraženo uzajamno poštovanje svih članova zadruge. Kada je 1971. godine zadruga prestala da postoji brojala je 74 člana. Zvali su ih Veliki Medići. Iz te porodice potičem ja. Moja druga baka Mileva, mamina majka u Drugom svjetskom ratu izgubila je muža, Momira koji je bio u obezbjeđenju Josipa Broza Tita. Bježeći od ustaša 1941. godine u Babićima u Janju nastradao joj je i četvorogodišnji sin Milan. Ona je preživjela, noseći u zbjegu pred ustašama u naručju jednogodišnjeg sina Jovu. I njenog oca Maksu su ubile ustaše u Jajcu 1941. godine. Za genocid koji je počinjen nad svim mojim precima u Janju i Jajcu nikad niko nije odgovarao. Iako su brojna stradanja i tragedije obilježile živote mojih porodica i s očeve i s majčine strane, radost su donosile nove generacije. Moja baka Mileva, nakon udaje za mog djeda Dušana, dobila je još troje djece, najmlađa među njima je moja mama Rada. Valjda je to sve život, vremenom naučimo da praštamo, u tišini da se molimo za pokoj duša nastradalih ali nikad ne zaboravljamo.

Ponosna sam na svoje porijeklo i sve borbe koje su vodili moji preci. Sigurna sam da nisu bile uzaludne. Generalno, cijeli naš život kroz vjekove je stalna borba.

Iako je danas u vremenu u kojem živimo, mnogo lakše gledati samo vlastiti interes, ne ”zamjerati se” nikom, a pogotovo “moćnijim i jačim”, ja sam ipak odabrala teži put, boreći se svakodnevno za istinu, pravdu i osnovna ljudska prava. Duboko vjerujem da je taj put jedini ispravan iako zbog toga već godinama trpim različite prijetnje, od onih da ću biti protjerana iz Sarajeva i BHRT-a do poziva na linč, prebijanje, silovanje i ubistvo. Moje porijeklo i vaspitanje mi ne dozvoljavaju da pognem glavu i odustanem od borbe za istinu i ravnopravnost, u konkretnom slučaju, mog, srpskog naroda u javnom servisu koji bi po zakonu trebalo da bude servis svih građana, samim tim i svih naroda u BiH. Mislim da je sadašnji javni servis daleko od toga. Ja nisam imenovana na funkciju na kojoj se nalazim da optužujem bilo koga za stanje u ovoj medijskoj kući, ni one koji su ranije učestvovali u donošenju loših odluka ni ove koji to sada rade. Ali moram da ukažem na činjenicu da bez srpskih glasova u zajedničkim institucijama BiH nije moguće učiniti ništa. I to znaju svi koji su radili u institucijama i preduzećima na nivou BiH. Nije samo glasanje “za” i “protiv” uloga srpskih kadrova u Sarajevu. I okretanje glave od onoga što boli naš narod je velika odgovornost, za šta treba da se odgovara – pred narodom ili pred Bogom. Ja se ne plašim ni jednog od ova dva suda. Svi u Republici Srpskoj moraju da shvate i prihvate da se Srpska brani u Sarajevu. Zato nacionalna politika Republike Srpske mora da podrazumijeva najobrazovanije i najmoralniji Srbe na najodgovornijim pozicijama u Sarajevu. Samo tako BHRT može da bude i naš servis, odnosno zajednički. Dosadašnja podrška vodećeg kadra BHRT- a iz Republike Srpske, konkretno članova u Upravnom odboru nije bila dovoljna, a to nažalost nije ni sada. Članstvo u Upravnom odboru ne bi smjelo da se svodi na pojedinačne i lične interese.

Kako ste odabrali novinarstvo kao svoj životni poziv?

-Što se tiče moje profesije, da ću biti novinar znala sam još kao dijete. Često bi moj djed Vlado prepričavao da sam kao djevojčica na pitanje šta ćeš biti kad odrasteš odgovarala – novinar. Ja se toga i ne sjećam ali vjerujem da je tako bilo. Iako je moj, sad, već nažalost pokojni, profesor srpskog jezika i književnosti u banjalučkoj Gimnaziji, Tihomir Levajac najiskrenije želio da krenem njegovim stopama, ja sam se ipak odlučila za novinarstvo. U gimnazijskim danima već sam imala prepoznatljiv književni stil i vjerovatno bih da nisam postala novinar bila književnik. Nekad sam aktivno pisala, čak sam objavila i zbirku poezije ”Javna tajna”. Rad u informativnom programu često “otupi” osjećaj za književnost. Nadam se da mi je profesor Levajac oprostio što nisam ispunila njegova očekivanja. Novinarstvo sam upisala sa 17 godina, prvu godinu sam položila u junsko – julskom roku, za samo mjesec dana i počela honorarno da radim kao novinar u Informativnom programu Radio televiziji Republike Srpske. Diplomirala sam 1. jula 2003. godine, sa nepune 23 godine života.

Da danas imate dvadeset godina i da ponovo možete da birate, da li bi ponovo izabrali novinarstvo?

-I da ponovo mogu da biram izabrala bih isto. Novinarstvo nije zanat, novinar se ne postaje, novinar je način života, novinarstvo se živi svaki dan.

Zašto je za ljude gdje radite Pejke Medić problem?

-Osim što ukazujemo na tuđe brige i probleme, rijetki među nama se iskreno bore i za naša prava, prava novinara. Ja sam i danas, iako obavljam fukciju direktora radija, u dubini duše sindikalac. U RTRS-u sam bila predsjednik Sindikalne organizacije, i to uđe u krv isto kao novinarstvo. Mnoge bitke sam vodila i mnoge pobjede izborila, tako da mi ni ovo što doživljavam u Sarajevu nije ništa iznenađujuće, jer imati stav i čvrsto ga braniti, biti u manjini i biti glasan kad mnogi ćute, danas nije baš popularno. Mnogi kažu da sam hrabra, ja ipak mislim da sam samo principijelna i brutalno iskrena u vremenu kad to nije baš lako biti, kad je čak i nepoželjno. Nisam se nikad uklapala u tuđe želje i ciljeve, jer znam da mi je Bog dao teret koji mogu podnijeti i da je moja misija važnija od bilo kakvih i čijih kratkoročnih interesa. Živim i radim dostojanstveno, časno i pošteno jer čist obraz i slobodno mišljenje nemaju cijenu. Sigurno mi nije lako ali umijem ja da se nosim s ”čaršijom”, što sam dokazala proteklih godina. Izdržala sam i dostojanstveno podnijela sve pritiske i prijetnje.

Mnogi prijatelji me pitaju od čega sam, kako sve izdržavam?

U proteklih pet godina često sam bila usamljena u borbama za ravnopravnost srpskog naroda i istinu o srpskom stradanju u BiH. U sarajevskim medijima označena sam kao četnikuša, dežurna mrziteljica, direktorica koja na fb profilu čestita Dan Republike – 9. januar i time ugrožava funkcionisanje javnog servisa, sve do tabloidnih naslova ”mala od skandala” što je u neku ruku možda i simpatično, s tim da nisam mala, profesionalno radim svoj posao, a jedino skandaloznim smatram ponašanje dežurnih ”čaršijskih analitičara”, koji godinama plasiraju brojne laži o meni. Nažalost, većina tih laži, potiče i od pojedinaca iz kuće u kojoj radim. Protiv njihovih laži borila sam se i danas se borim samo istinom i znanjem. To povrđuju i sudske presude u moju korist. A odgovor na pitanje kako sam sve izdržala sigurno leži u mojim genima, što bi rekao kolega, Siniša Pepić ” prkosan je i slobodarski taj Janj”. Nepravde će biti, dok je svijeta i vijeka, ali na nama je, mlađim generacijama, da u ovim teškim vremenima za srpski narod, sačuvamo teško stečenu slobodu, dostojanstvo, obraz i čast.

Izvor: Nacional.live

Izvor: